Poezija I.H.- 8

[turist]

Ibrahim Hajder


Dolina uplakanih brjegova

1.


Pricu je ovu napisalo vrijeme
S godinama postala je stih
A u stihu veci dio mene
Stamen, cvrst, kao snovi tih,
Pricam je i pjevam, kao da sam bas
Od price i pjesme i satkan sav
Poleti pjesmo, zacvrkutaj prico
Brjegovi rodni zasluzuju to
U samoci placu i nekog cekaju
Vec godina mnogo nad Dolinom rodnom
Uplakani strazare nad majkom svojom
Hladne im sjene nestale kroz vrijeme
Po njima staze djetinjstva se skrile
Kraj njih drjemaju kameni hladni
Cudne trave uspomene skrile
Iznad njih grakcu orlovi gladni
Ni za njih vise zrtve nema
Da utole glad suri mesozderi
Niti se sta budi, nit se za san sprema
Sve zamrlo. I sto zivo nekada i bi,
Ne zivi zivotom, nego samo drjema
Ovdje ce snovi potrajati dugo
Mozda se nikad ni prekinuti nece
Tako biva, tako biti mora
Kad se zivot udruzi sa tugom
Sva godisnja doba dodju i prodju
Samo nikad vise proljece
Pa kako, onda, da zivot postoji
kad se nikad vise obnoviti nece?


2.

Nad rodnom se kucom odzak ne pusi
Nikad vise niko vrata ne otvori
Da l je zivot zivot kada sve se srusi
I izgore moji rodni dvori?
Otac dragi gradio ih dugo
Za pojasom kamen bijase mu snaga
Znoj na licu ko da izvirase
Zuljevite ruke, o sirotinjska tugo,
Kamenom grubim zid zidase
Do podrumske visine i nista vise
Ostalo bjese dizma od bukve
U tom dvorcu drveta i stjene
Poceo je zivot da romane pise
Cetiri za sestre i jedan za mene
Prolazili dani, a ko da i nisu
Od petoro djece postali su ljudi
Stranice romana od pjesama svi su
Niko se ne pita niti se ko cudi
Sto pjevali svi smo i nocu i danju
Pjesma nam bjese nesto mnogo mila
Da pjevamo vjecno, bili smo u stanju
Svitanje i vece pjesma nam je bila
Onda dodje doba: razisla se djeca
Ostadose pusti nasi rodni dvori
Mjesto pjesme, stara majka jeca
Otac krije zuljevite ruke
Opet ga je zivot poceo da mori
A tek sto je bio zaboravio muke
Sto ga zivot ne mazise nikad
Ostali su sami, s njima pusti dvori
Jos godina koja i zlo doba dodje
Nevoljeni puti dodjose po njih
Majka umrje, otac dalje podje
Da se smrti preda daleko od nje
Zavicaju tudjem preda kosti svoje
I zavrsi pricu koju mnogo volje
Glavnim likom posta price moje
Eto, pjesmo, zivot sto je!
A dvore je njegove progutalo vrjeme
Jos samo dva kamena bijela
Podsjecaju i zivot i mene
Da se nikad prica ova
Nece moci ispricati cijela
Jer ispred nje nikad sresti necu
Njenog vrjednog graditelja
Da li ce me puti odvoditi tamo
Kada nikog, sem sjecanja, nemam
Suze gorke sa mnom su odavno
Pa i sada dok sliku tu gledam
I na slici jedno umiranje
Il sahranu bez reda i obreda
Svakim danom nade je sve manje
Bol za Stupnom otrgnut` se neda
Nikad ista biti nece Ona
Kao sto je srce jedno pamti
Rodna kuco, tugo neprebolna!
Jedan covjek vjecno ce da pati
Dobro znajuc` da nikada nece
Kao djecak tebi da se vrati.
Ako se i vrati, bice starac sijedi
Ledja povijenih, pomjesanih sjeta
Suznih ociju a obraza blijedih
Stap u ruci, s njim i starost kleta
Ali, kako zivot ide dalje,
I za to je malo vjerovanje
Ta poruka, sto je slika salje,
Veli da je bez promjene stanje

Sliku kvari neka teska tama
Iako na njoj ima i snjegova
Do vjecnosti ostace mi sama
Rodna Dolina uplakanih brjegova.
**********

[zola]

Mnogo postovani "daidjo od Muce i Sevledine", ja te tako znam. Procitao sam dosad sve tvoje radove, pa tako i ove posljednje. Mada nisam knjizevni kriticar, htio bih da ti uputim par kritika. Osnovno sto bih ti rekao"Mani se proze, pisi poeziju"! Poezija ti je, po meni, stvarno dobra. Ispunjena nostalgijom, zalom za rodnim krajem, povratkom! Tu si me nasao! Sto se tice proze, tu si malo brz, sto bi se reklo "zbrdodolisan"! Price ti nisu dorecene i to je ,po meni, greska u tvojoj prozi. Uz zelju da nam i dalje pises, veliki pozdrav od Besnjevca iz Francuske Ese Zolica!

[turist]

Zola ili Ahmetov sine,
Zahvaljujem na kritikama, mada pored njih ima i poneka pohvalica. Kritika je na mjestu. Jedino sto bih, ako mi bude ukratko dozvoljeno, pojasnio zasto je to "zbrdadolisano" (vrlo fina metafora!). To je namjerno jer je ideja serijala Tudje price da se pise kratko, cisto namjenski i samo regionalno i uz uobicajeni nas "domaci" humor. Originalni tekstovi su nazalost izgorjeli, pa ih sada reinkarniram-ponovo radjam, znajuci dobro da vise nikada nece biti originalni. Ako si primjetio "glavni junaci" pricica su uglavnom ljudi iz nasih krajeva.
Zola, ja pisem mnogo ozbiljnije stvari, ali nisu za ovu nasu stranicu. Kako prozu, tako i poeziju. To je zbog toga sto je koncepcija Satkine (nase) web- stranice zamisljena nakako slicno ovome kako jeste sada: kratko i jasno i bez spominjanja proslosti. Neka "jaca" moja djela nisu za ove stranice. Njih se moze naci na drugim, pravim literarnim stranicama. Besnjevo stranica je jedna kombinacija lokalne informacije, lokalnog humora, bez obaveznih knjizevnih temeljnosti, iako je i ovo sve dio literature. Druga stvar, sto je mozda prisutna kod tebe, je ta da manje volis prozu ili je manje, pak, razumijes. Za neke druge je ona bolja od poezije i dobijam privatne pohvale za isti rad, jer je, kako kazu, "vrlo poucna i zabavna". U svakom slucaju, tvoju kritiku prihvatam kao vrlo korektnu ocjenu i kao takva bice pohranjena skupa sa ostalim ocjenama, kojih imam skupljenih preko 250 do sada u zadnjih petnaestak godina moga objavljivanja pod mojim pravim imenom. Inace sam ja, da te informisem, pisao i prije, ali pod pseudonijem. Ja se bavim pisanjem jos od sad vec predaleke 1966., kad mi je objavljena prva prica, malo zatim i prva pjesma. Ostalo je izlazilo pod dva razlicita pseudonija: jedan za Srbiju, drugi za ostatak ex Jugoslavije. U svakom slucaju hvala i srdacan pozdrav iz DK.